4 Javno mnjenje
4.1 Društveni stavovi
Društveni i političke stavovi predstavljaju trajne i relativno stabilne konfiguracije kognitivnih elemenata individua. Konkretnije, u psihologiji se stav definiše kao tendencija ka pozitivnoj, negativnoj ili ambivalentnoj evaluaciji nekog objekta (osobe, procesa, institucije, grupe, događaja …). Dodatni problem istraživanja političkih stavova je što se oni mogu istovremeno odnositi na niz različitih političkih pitanja.
Na primer, ako je neko usvojio negativan stav prema političkom problemu nezavisnosti Kosova, takav stav se “provlači” kroz različita politička pitanja i ocene koje građani daju političkim partijama, političarima i političkim programima.
Strogo govoreći, stavovi nam nisu direktno dostupni za istraživanje jer odgovor ispitanika na većinu anketnih pitanja predstavlja rezultat kompleksnog sistema stavova, vrednosti i različitih vrsta političkog uticaja.
4.2 Istraživanja društvenih stavova
‘Obični’ građani su u isto vreme i neinformisani i proračunati kada je u pitanju politika. Najveći broj građana nije dovoljno informisan da bi njihova verovanja bila usklađena sa političkom stvarnošću. Građani poseduju interese i ciljeve, javne i privatne, a znaju zaista malo o tome kako se ti ciljevi mogu postići i kako da politički deluju u najboljem mogućem pravcu za ostvarenje tih ciljeva.
Ova nekonzistentnost između neinformisanosti i proračunatosti je jedna od enigmi političkih istraživanja. Lakše bi bilo kada bismo građane mogli da podelimo na one koji su neinformisani, implusivni, preterano emocionalni i na one koji su informisani i racionalni. Međutim, ova dihotomija je lažna i nema pravo uporište u stvarnosti.
Prve masovne i metodološki rigorozne studije javnog mnjenja nakon II Svetskog rata, pre svega u SAD i Evropi, pokazale su da je pretpostavka o informisanim i proračunatim građanima neodrživa. Demokratska politička teorija pretpostavljala je da su građani razvijenih demokratija u većini visoko politički informisani i posvećeni demokratskom političkom životu. Međutim, zaključci nekoliko komparativnih istraživanja, priređenih u veoma uticajnoj knjizi Američki glasač (Campbell, 1964) koju su priredili tada najvažniji istraživači javnog mnjenja u SAD, potpuno su razorili ovu pretpostavku, pri čemu je ocenjeno da je udeo informisanih, posvećenih i angažovanih birača ispod 10%.
Ta istraživanja pokazala su da Amerikanci ne znaju gotovo ništa o politici, pri čemu i stepen interesovanja za važna politička pitanja nije bio visok. Stavovi Amerikanca nisu pokazivali nikakvu bar delimično koherentnu ideološku strukturu elemenata iz kojih se sastoje već su “razbacani,” tj. predstavljaju nekonzistentnu mešavinu različitih, često suprotstavljenih elemenata. Jedan od autora pomenute knjige, Filip Konvers, smatrao je čak da javno mnjenje čine “ne-stavovi,” ad-hoc dati odgovori anketaru na kućnom pragu od strane ispitanika koji zapravo i nemaju nikakve političke stavove.
Reakcija na ovaj niz istraživanja koji se protezao sve do kraja osamdesetih godina bila je izrazito pesimistična. Ako je većina birača neinformisana i nezainteresovana, onda oni nisu ništa drugo do pijuni u političkoj igri, nesposobni da shvate političku realnost i nesvesni posledica svojih izbora. Međutim, naredna istraživanja su donekle “ispravila” ovu inicijalnu reakciju.
Neki ljudi, neko vreme obraćaju pažnju na to šta vlast radi. Nema razloga zašto bismo apriori pretpostavljali da građani uvek prate šta radi vlast u njihovoj zemlji. Nije potrebno da građani konstantno prate rad vlade, da se uključuju u javne debate i da se bave važnim političkim pitanjima. Glavni deo političke borbe tiče se jednog dela građana u sporadičnim trenucima vremena, obično neposredno pred izbore ili referendume. U tom periodu, građani se više aktiviraju i više informišu o politici.
Nekim ljudima, na određeno vreme, je stalo do toga šta vlast radi. Kao što možemo zaključiti iz izborne izlaznosti u različitim demokratijama, neke građane uopšte nije briga ko će pobediti na izborima. Mnoge građane više zanima ono što vlast ne radi, nego ono što radi. Građane mogu zanimati određena politička pitanja, naročita ona koja direktno utiču na njihov život, kao što je pitanje legalnog abortusa. Međutim, to ne znači nužno da će biti voljni i dovoljno aktivni da se uključe u javne debate o abortusu u normalnim okolnostima. Ali, ukoliko dođe do raspisivanja referenduma o ovom pitanju, građani se mogu u velikoj meri aktivirati, učestvovati i odlučivati u ovom procesu pri čemu im je vrlo stalo do konačnog ishoda.
Neki od onih ljudi koji ne obraćaju pažnju na to šta vlast radi, svakako formiraju političko mišljenje. Bez ikakvih stvarnih informacija o tome kako vlast funkcioniše i kakva je trenutna politika vlasti po nekom pitaju, građani mogu formirati stavove o tome da li je nešto što vlast radi ili ne radi dobro ili loše. To se najčešće dešava tako što će preuzeti stav od nekog drugog ko je duže vremena obraćao pažnju. To može biti član porodice, prijatelj, kolega, nastavnik, doktor, televizijski voditelj, glumac, ili bilo koja druga javna ličnost. Podela rada i specijalizacija odnose se na sve sfere društvenog života, pa i na konzumaciju i obradu informacija. Obraćamo pažnju na mali broj stvari koje nas zanimaju i ignorišemo sve ostalo.
Na veliki deo javnog mnjenja utiču masovni mediji. Pri tome, to ne znači da su sami masovni mediji tvorci tog uticaja. Mediji ne mogu zapravo fabrikovati ili izmisliti debatu u društvu koja ne postoji, već se njihova uloga svodi na izbor tema sa dnevnog reda na koje će obraćati pažnju i na koji način će predstaviti učesnike u toj debati. Pri tome, često se podrazumeva i često biva u praksi da u debati imamo samo dve strane i često imamo ukrupnjavanje političkih aktera na jednoj od dve strane problema (koji često mogu biti društveni rascepi). Pri tome, može se desiti da po nekom pitanju i nemamo debatu zato što nikome nije u interesu da zastupa (javno) poziciju koja je nepopularna. U tom slučaju, mediji održavaju status quo javnog mnjenja: jedna strana problema je popularnija, samo ta strana se čuje u javnosti i ta strana nakon toga postaje još popularnija itd. U tom slučaju imamo samo-cenzurisanje javne sfere jer niko ne želi da zastupa mišljenja koja nisu popularna u javnosti.
Ovi postulati govore o statici javnog mnjenja. Međutim u istraživačkom i praktičnom smislu interesantnija je dinamika javnog mnjenja, odnosno dinamika mišljenja jer upravo nju srećemo u trenucima velikih društvenih i političkih promena.
Dinamika mišljenja se može posmatrati na nivou individue i na kolektivnom, odnosno društvenom nivou. Na nivou individue govorimo o usklađivanju i promeni stavova, a na kolektivnom o procesima koji se odnose na javno mnjenje.
Činioci individualne dinamike su pre svega kognitivna i socijalna disonanca. Kognitivna disonanca se odnosi na potrebu ili nagon individue da usaglasi elemente svog stava, odnosno da promeni verovanja ili ponašanja, što nekad može dovesti do promene čitavog stava. Ovaj efekat se zapravo odnosi na povećanje konzistentnosti stava prema nekom objektu. Socijalna disonanca se odnosi na potrebu da usaglasimo svoje stavove sa stavovima drugih ljudi sa kojima smo u interakciji. Istovremeno dejstvo kognitivne i socijalne disonance može proizvesti veoma kompleksnu dinamiku na individualnom nivou.
Sa druge strane, formiranje i promena javnog mnjenja predstavljaju kolektivne procese. Postoji nekoliko najvažnijih procesa i efekata dinamike javnog mnjenja.
Agregatni dobitak Agregacija mišljenja nagrađuje uređene i stabilne obrasce mišljenja, odnosno pravi razliku između signala i šuma. Kada se sumiraju obrasci putem kojih ljudi reaguju na događaje, neke reakcije su češće od drugih i ljudi reaguju slično na slične događaje. Sa druge strane postoje idiosinkratične ili nasumične promene mišljenja koje se međusobno poništavaju i nemaju kolektivni uticaj. Ako neki ljudi obraćaju pažnju na politiku i pri tome je jednog delu tih ljudi stalo do određenih političkih pitanja, oni kojima nije stali i koji ne obraćaju pažnju neće dominantno uticati na prosečno mišljenje.
Liderstvo mišljenja. Kao što je ranije pomenuto, mišljenje se prenosi od onih koji prate politiku ka onima koji je ne prate. Oni koji imaju znanje o politici će verovatnije uticati na nekog koji to znanje nema, nego obrnuto. Pretpostavimo da vam blizak prijatelj nekoliko puta ponovi “Predsednik je autokrata.” Pretpostavimo da vi ne znate ko je tačno predsednik, šta je uloga predsednika, niti šta to precizno i tačno znači reč “autokrata.” Međutim, ako ponovite ovu rečenicu vašeg prijatelja u nekom drugom razgovoru, u nekoj anketi ili budete vođeni tom mišlju kada izađete na biralište, onda ova uređena reakcija na delovanje Predsednika postaje vaša uređena reakcija. Kada se ovakav stav prenosi duže vremena iznova, on postaje uređen, stabilan deo javnog mnjenja. “Javnost” ili javna sfera tako postaje više uređena nego što su uređeni pojedinačni stavovi građana, a biračko telo postaje “pametnije” od samih birača.
Poslednji postulat ima važnu implikaciju za naučna istraživanja politike - iako su individualna mišljenja nestabilna, često fabrikovana i nepouzdana, na agregatnom nivou sistem mišljenja (odnosno javno mnjenje) je uređen i prepun stabilnih obrazaca koji se mogu naučno istraživati i komparativno analizirati.
Pošto je za formiranje javnog mnjenja potreban samo mali broj građana koji prate politiku, javno mnjenje postaje osetljiv politički barometar putem kojeg se može osetiti “puls” političkog života. Promene javnog mnjenja tako postaju važan indikator društvenih i političkih promena u jednom društvu.
4.3 Kako građani pretvaraju informacije u javno mnjenje?
Jedna od najuticajnijih teorija javnog mnjenja koja precizno opisuje mehanizme putem kojih građani primaju i obrađuju informacije u javnoj sferi i pretvaraju ih u stavove i mnjenje o političkim pitanjima predstavljena je u knjizi Džona Zalera Priroda i poreklo javnog mnjenja (Zaller, 1992).
Zaler počinje od osnovnih elemenata procesa stvaranja i promene javnog mnjenja.
Ti elementi su:
politička svest
političke predispozicije
razmatranja
političke poruke
Politička svest predstavlja stepen u kojem individua obraća pažnju na politiku i razume i razlikuje različite izvore političkih informacija. Ključni element političke svesti je apsorpcija političkih komunikacija i ona podrazumeva intelektualno i kognitivno uključivanje u političke tokove i javne poslove.
Političke predispozicije su stabilne individualne crte koje regulišu prihvatanje ili neprihvatanje političkih komunikacija i poruka usmerenih ka individui. One imaju kritičnu ulogu u posredovanju između političkih informacija i rezultujućih pozicija po različitim političkim pitanjima.
Najčešće korišćeni tip političkih predispozicija u istraživanjima su vrednosti. Vrednosti predstavljaju opšte i relativno trajne standardi koji vode individue ka zauzimanju određene pozicije po političkim pitanjima. Na primer, za osobu koja vrednuje tradiciju svog naroda manje je verovatno da će se po nekom političkom pitanju opredeliti za poziciju koja je suprotstavljena toj istoj tradiciji.
Razmatranja su kognitivni procesi čiji rezultat dovodi do toga da građanin zauzme neku od strana zastupljenih u nekom političkom problemu. Razmatranja uključuju kognitivnu i afektivnu komponentu. Kognicija je uključena kroz neko naše verovanje o objektu koji je predmet razmatranja, a afektivna komponenta je uključena u evaluaciju tog verovanja.
Na primer, ukoliko u anketi postavimo pitanje o stavu građana o spoljnoj politici Vlade Srbije, kognitivna komponenta odnosi se na sve informacije i znanje građana o spoljnoj politici Vlade Srbije, a afektivna o njihovim ocenama spoljne politike na osnovu informacija koje poseduju. Zajedno one čine jedno razmatranje, koje se u anketi meri putem odgovora na određenoj skali.
Pored razmatranja, u Zalerovoj teoriji imamo i dva tipa političkih poruka: poruke ubeđivanja i poruke signaliziranja. Poruke ubeđivanja predstavljaju argumente i slike koje pružaju razlog da se zauzme određena pozicija o određenom političkom problemu. Ukoliko se ti argumenti ili slike prihvate, oni postaju razmatranja građana. Sa druge strane, poruke signaliziranja pre svega sadrže kontekstualne informacije o sadržaju neke druge poruke ubeđivanja. Ukoliko neki političar prenosi poruku ubeđivanja potencijalnim biračima, druga politička stranka može preneti poruku signaliziranja da je taj političar npr. “korumpiran” i time utiče na prijem inicijalne poruke kod birača.
Na osnovu ovih elemenata, Zaler definiše nekoliko aksioma svog teorijskog modela.
Aksiom recepcije. Što je veći stepen kognitivne uključenosti individue u neki politički problem, to je veća verovatnoća da će primiti političke poruke koje se odnose na taj problem.
Praktična primena ovog aksioma jeste uključivanje instrumenata u političke ankete koji se odnose na kognitivnu uključenost (zainteresovanost i praćenje politike i specifičnih političkih problema), kao i testiranje političkog znanja ispitanika.
Pri tome, važno je napraviti razliku između mera političke svesti (koja je opšta i ne odnosi se na specifičan problem) i mera uključenosti i praćenja određenih političkih pitanja.
Aksiom otpora. Ljudi imaju tendenciju da odbijaju argumente koji su nekonzistentni sa njihovim političkim predispozicijama, ali ta tendencija je izražena onoliko koliko poseduju kontekstualne informacije koje im omogućavaju da prepoznaju da je argument u suprotnosti sa tim predispozicijama.
Ključan element aksioma otpora jesu upravo informacije koje povezuju političke poruke i predispozicije, što je preduslov formiranja konzistentnih sistema verovanja, odnosno pozicija o političkim pitanjima koje su konzistentne sa političkim vrednostima koje imamo. Ovaj aksiom je ujedno i najkompleksniji jer kao posledicu njegovo delovanja srećemo i političku polarizaciju (sa jedne strane) i političku manipulaciju i povodljivost (sa druge strane).
Aksiom dostupnosti. Ukoliko je neko razmatranje formirano u skorije vreme i ukoliko se o tom razmatranju razmišljalo u skorije vreme, ono će se lakše i preciznije artikulisati bez dodatnog razmišljanja.
Ovaj aksiom je takođe relevantan za empirijska istraživanja jer premišljanje i odugovlačenje ispitanika pri davanju odgovora može biti indikator da ispitanik o toj temi nema razvijeno razmatranje i da zapravo smišlja odgovor na licu mesta. Međutim, to ne znači nužno da takve odgovore treba zanemariti.
Aksiom odgovora. Individue daju odgovore na anketna pitanja tako što uprosečavanjem dostupnih razmatranja.
Poslednji aksiom zapravo povezuje sve prethodne, zajedno sa osnovnim elementima teorije i govori nam šta u teorijskom smislu predstavljaju odgovori koje dobijemo u anketama javnog mnjenja. Iako ih ponekad nazivamo “stavovima,” odgovori nisu stavovi u pravom smislu već reakcije koje su proizvod delovanja kompleksnih društvenih i kognitivnih procesa. Samim tim, “stavovi” dobijeni u anketnim istraživanjima ne mogu se neposredno analizirati nego se moraju konceptualizovati kroz statističke modele koji povezuju vrednosti, stepen uključenosti, informisanosti i političkog znanja ispitanika. Takođe, odgovori na pojedinačna pitanja ne mogu se analizirati izolovano, već kroz međusobni odnos i odnos sa prethodno navedenim varijablama.
Iste godine kada je Zaler objavio pomenutu knjigu, zajedno sa politikologom Stenlijem Feldmanom objavio je rad “Jednostavna teorija anketnih odgovora” u kojem su principe Zalerove teorije javnog mnjenja primenili metodologiju istraživanja javnog mnjenja (Zaller & Feldman, 1992).
U tom radu, oni su postavili čak 17 hipoteza od kojih su potvrdili 16. Ovih 16 hipoteza su agregirane u tri efekta koje su potvrdili u anketnim istraživanjima. Potrebno je napomenuti da u pitanju nisu klasična anketna istraživanja javnog mnjenja, već neka vrsta preteče “kognitivnih intervjua,” koji imaju sve elemente anketnog istraživanja “lice u lice”, pri čemu anketari između postavljenih pitanja razgovaraju sa ispitanicima o njihovom procesu davanja odgovora (na osnovu kojih informacija, o čemu su razmišljali, koje im asocijacije prve padaju na pamet nakon što su čuli pitanja itd.).
Pomenuta tri efekta su:
Zavisnost odgovora od probabilističke pretrage pamćenja.
Efekat ideja koje su u skorije vreme poprimile značajnost.
Efekat pomišljanja odgovora.
4.4 Intenzitet političkih stavova
Primer na kojem ćemo videti kako izgleda analiza distribucije političkih stavova (intenziteta i smera) zasnovan je na nedavnom istraživanju prostora političkih stavova u Velikoj Britaniji nakon Bregzita (Lindell & Ibrahim, 2020).
U ovoj studiji su različiti odgovori ispitanika analizirani i trasformisani u poziciju ispitanika u odnosu na GAL/TAN rascep odnosno podelu političkog prostora. GAL odgovora onome što je u 20. veku predstavljalo levicu, dok je TAN savremena desnica. Pored ove pozicije u zavisnosti od odgovora ispitanika izmeren je i intenzitet njihovih stavova.
Na osnovu pozicije i intenziteta moguće je pozicionirati svakog ispitanika u koordinatnom sistemu (Slika 4.1). Pozitivna vrednosti na X-osi označavaju leve stavove, a negativne desne. Takođe, pozitivne vrednosti na y osi predstavljaju intenzivne stavove, a negativne vrednosti stavove niskog intenziteta.
Pored ovog grafikona u studiji je prikazano još nekoliko gde nisu prikazani individualni ispitanici već kategorije ispitanika u odnosu na njihova obeležja. Na primer, vidimo da ispitanici uzrasta od 15-29 godina u proseku imaju izrazito leve stavove, ali niskog intenziteta (Slika 4.2).